HRVATSKO OBVEZNO PRAVO
U POREDBENOPRAVNOM KONTEKSTU

SAŽETAK

U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) obvezno pravo bilo je prvenstveno uređeno saveznim Zakonom o obveznim odnosima iz 1978. godine (ZOO/SFRJ) koji se temeljio na akademskom nacrtu zakonika o obligacijama i ugovorima iz 1969. godine (tzv. Skica). U pripremi Skice, kao i u radu na ZOO/SFRJ, upotrijebljena je poredbenopravna metoda pa je on stvoren pod utjecajem različitih stranih zakonodavnih modela, bez da je odabran jedan među njima kao primarni uzor. Uplivi i romanskih i germanskih pravnih poredaka, ali i odstupanja ZOO/SFRJ od Skice, ponegdje su doveli do proturječnosti i sustavnih problema koji su dandanas prisutni u svih sedam suverenih država na području nekadašnje SFRJ. ZOO/SFRJ je u hrvatsko pravo preuzet 1991. godine kao republički zakon te ga je otada opravdano označavati hrvatskim Zakonom o obveznim odnosima (tzv. stari ZOO). Kasnije je gotovo cijeli tekst starog ZOO-a, iako bitno prestrukturiran i prilagođen hrvatskom pravnom nazivlju, ugrađen u novi Zakon o obveznim odnosima iz 2005. godine (ZOO). Stoga su u ZOO-u u znatnoj mjeri zadržani i raniji poredbenopravni utjecaji, a u njegovoj pripremi bili su razmatrani i različiti dodatni izvori. U njegov su tekst, radije negoli u posebne propise, bile transponirane i pojedine direktive Europske unije. No, postojali su i brojni posebni obveznopravni propisi koji nisu kodificirani u ZOO-u, a kasnija promjena zakonodavnog pristupa implementiranju pravne stečevine Europske unije dodatno je fragmentirala sustav obveznog prava. U ovom uvodnom poglavlju daje se pregled poredbenopravnih utjecaja na ZOO te predstavljaju pitanja o kojima se raspravlja u narednim poglavljima knjige.

SUMMARY

In the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY), the law of obligations was primarily regulated in the federal Obligations Act of 1978 (Zakon o obveznim odnosima, ZOO/SFRY) which was largely based on the academic draft code of obligations and contracts of 1969 (the ‘Sketch’). In preparing the Sketch, as well as in drafting the ZOO/SFRY, a comparative method of study was employed, thus the ZOO/SFRY was heavily influenced by different foreign legislative models. The influences of legal systems belonging to both Romance legal family and Germanic legal family, as well as the ZOO/SFRY deviations from the Sketch, in some instances, led to contradictions and created systemic problems that are still present in the law of obligations of the seven sovereign states on the territory of the former SFRY. The ZOO/SFRY was incorporated into the legal system of the Republic of Croatia as a republic law in 1991 and, since then, it is justified to refer to it as the Croatian Obligations Act (the ‘old ZOO’). The old ZOO was replaced with the new Obligations Act (ZOO) in 2005. However, almost the entire text of the old ZOO was incorporated into the new ZOO, albeit significantly reorganised and adjusted to the Croatian legal terminology. Therefore, ZOO retained the previous comparative influences, while drafters of the ZOO also considered various additional comparative sources. A significant feature of the ZOO is that the European Union directives were also transposed in the ZOO, rather than in separate statutes. At the time the ZOO was drafted, there already were numerous special statutes governing the subject matter of the law of obligations that were not codified in the ZOO. Following the enactment of the ZOO, the trend of regulating specific contracts in separate statutes continued. The change in the approach to the transposition of EU directives fragmented the law of obligations even further. Currently, a trend of ‘decodification’ can be observed with severe consequences for the coherence of the system of the Croatian law of obligations. This introductory chapter gives a brief overview of the comparative influences on the ZOO. It also presents the issues which are analysed more thoroughly in the following chapters of the book.

SAŽETAK

Sadržaj sljedeće analize je pregled stanja kodificiranosti građanskog prava u jugoistočnoj Europi. S obzirom na to da je središnja tema knjige Zakon o obveznim odnosima, analiza će obuhvatiti sedam jugoistočnoeuropskih država (Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru i Kosovo) koje su tijekom prošlog stoljeća dugo vremena bile u istoj državnoj zajednici te stoga dijelile vrlo slično pravno iskustvo, uključujući i zajedničko iskustvo primjene ranijeg Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine. U predviđenoj analizi prikazat će se ukratko pravne tradicije koje su presudno utjecale na pravne sustave navedenih država u njihovim sadašnjim granicama, potom građanske kodifikacije ili građansko zakonodavstvo koje je u njima bilo na snazi tijekom dvadesetog stoljeća, dok će središnja tema biti stanje kodificiranosti građanskog prava u svakoj pojedinoj od navedenih zemalja u današnje vrijeme. Cilj predložene analize je i pokušati pružiti sadašnjim i/ili budućim kodifikatorima kratak prikaz dragocjenih iskustava iz navedenih država u rasponu od najboljih praksi u navedenom aspektu, pa sve do opisa najvažnijih faktora koji imaju negativan utjecaj na kodifikatorske pothvate.

SUMMARY

Starting from the fact that all the former Yugoslav republics, which are now independent states, still have a more or less similar version of the Obligations Act of 1978 (Zakon o obveznim odnosima) in force, the content of the following analysis is an overview of the state of codification of civil law in these countries of Southeast Europe (Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Serbia, North Macedonia, Kosovo, Montenegro), which have been in the same state community during the twentieth century and therefore shared a common legal experience. The analysis briefly outlines the legal traditions that have decisively influenced the legal systems of these states within their present borders, as well as the civil law codifications or civil legislation in force during the twentieth century, while the central topic is the question of codification of civil law in each of these countries today. The aim of the analysis is to provide the present and/or future codifiers with an overview of relevant experiences from the abovementioned countries, ranging from the best practices to the most important factors that have a negative impact on codification projects.

SAŽETAK

Članak 235. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) govori o zastoju zastare između pojedinih fizičkih osoba tako da navodi da zastara ne teče između bračnih drugova, roditelja i djece, štićenika i njegova skrbnika te osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici. Te odredbe evidentno se ne odnose na trgovačko pravo i poslovanje, ali upravo ovdje postoji potreba da se njihova primjena putem sudske prakse prilagodi potrebama trgovačkog prava, a poželjne su i zakonske izmjene, odnosno dopune. Naime, vidljivo je da ZOO polazi od toga da ne postoji potreba da zastarni rok teče u razdoblju u kojemu između pojedinih osoba postoji bliska uzajamna veza. Odredbe čl. 235. ZOO-a potrebno je primijeniti i na pravne osobe, a u razdoblju dok one vode pregovore u dobroj vjeri i u skladu s dobrim poslovnim običajima nastoje dogovorno riješiti neko sporno pravno ili činjenično pitanje. Takva primjena odredaba čl. 235. ZOO-a analogijom i na trgovačke ugovore opravdana je načelom savjesnosti i poštenja.

SUMMARY

Article 235 of the Croatian Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, ZOO) addresses the suspension of prescription between specific natural persons, stating that the prescription shall not run between spouses, between parents and children, between a ward and their guardian, as well as between persons living in a civil union. These provisions obviously do not apply to commercial law and business, but it is right here that there is a strong need to adapt the application of these provisions to the requirements of commercial law through case law, as well as to make desirable amendments to the ZOO. Clearly, the underlying idea is that there is no need for a prescription to run during a period in which there is a close relationship between individuals. The provisions of Art 235 ZOO should likewise be applied to legal persons in the period when they are negotiating in good faith, as well as when they are trying to reach an agreement on a disputable legal or factual issue in accordance with good business practices. Such application by analogy of the provisions of Art 235 ZOO to commercial contracts is justified by the principle of good faith.

SAŽETAK

O zabludi kao institutu građanskog prava moguće je govoriti s više aspekata, no u posljednje vrijeme njezin se pojam na određeni način redefinira. U poglavlju se pokazuje u kojem se pravnoteorijskom smislu institut razvija i u koja nova područja ulazi. U ovu je svrhu institut istražen u poredbenopravnim sustavima usporedbom rješenja koja ponajprije dolaze iz germanskog kontinentalnog pravnog kruga, ali i pojedinih rješenja iz francuskog i talijanskog prava. Temeljno je analizirano uređenje zablude u hrvatskom pravu i njegova geneza. Važan segment istraživanja uključuje istraživanje sudske prakse (nacionalnih i supranacionalnih sudova). U najopćenitijim crtama, najprije se govori o pojmu zablude i njegovu razlikovanju od sličnih instituta (prijevare, nesporazuma, neznanja). Zatim se detaljnije govori o tzv. bitnoj zabludi kao pravno relevantnoj zabludi. Pri tome se ukazuje na supranacionalna rješenja koja omogućavaju proširiti značenje instituta, a kao primjer i uvođenjem tzv. predvidljivosti u smislu sastavnice načela zakonitosti s naslova konvencijske zaštite. Nadalje, posebna pažnja posvećena je pojedinim vrstama zablude kao i pravnim učincima zablude na građanskopravne odnose.

SUMMARY

Misrepresentation is a civil law concept that can be discussed taking different approaches. The concept of misrepresentation is lately being redefined. This chapter shows how the concept is developing and which new areas it touches upon. For the purposes of this chapter, the concept is discussed from the perspective of comparative law by comparing solutions coming from continental Germanic legal traditions, as well as the solutions both in the French and in the Italian law. First and foremost, the chapter gives an analysis of the regulation and the genesis of misrepresentation in the Croatian law. What also makes an important part of the study is the research into case law (national and supranational courts). In general, the authors deal with the concept of misrepresentation and differentiate it from similar concepts (fraud, misunderstanding, ignorance). The chapter then deals in greater detail with the so-called essential misrepresentation as legally relevant misrepresentation, thereby highlighting the solutions in supranational case law that make it possible to broaden the meaning of the misrepresentation. An example of a solution is the introduction of the so-called predictability as a component of the principle of legality under the terms of the European Convention on Human Rights. Furthermore, special attention is paid to particular types of misrepresentation, as well as the legal effects of misrepresentation on civil law relationships.

SAŽETAK

Osim nekoliko značajnih promjena, novi Zakon o obveznim odnosima (ZOO) pretrpio je čitav niz izmjena u detaljima, zbog kojih se otvorio ili će se tek otvoriti veliki broj pitanja tumačenja zakonskog teksta. Jedan od takvih detalja moguće je pronaći u odredbi čl. 343. ZOO-a u kojoj je u okviru pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu propisano da se štetnika oslobađa od odgovornosti za štetu ako dokaže da je šteta posljedica više sile. Stari Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 263. propisivao je lakše pretpostavke za oslobađanje od odgovornosti za štetu jer nije predviđao kriterij vanjskog, izvanrednog, a prema nekim tumačenjima ni nepredvidivog uzroka kao razlog za oslobođenje od odgovornosti. Propisivanje više sile kao razloga za oslobođenje od odgovornosti u načelu upućuje na zaključak da je riječ o objektivnoj odgovornosti za štetu. Ako je riječ o subjektivnoj odgovornosti za štetu, jednostavno nema smisla propisivati tako strogi razlog za oslobođenje od odgovornosti jer je sa stajališta štetnika mnogo lakše dokazati nepostojanje krivnje (i to izravno ili neizravno, npr. dokazivanjem da je šteta nastala slučajno), nego dokazivati višu silu. S druge strane, kod pravila o obujmu odgovornosti za štetu novi ZOO zadržao je pojedine vrste i stupnjeve krivnje kao kriterije za ograničavanje obujma odgovornosti, što bi značilo da krivnja ipak jest potrebna za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu.

SUMMARY

Apart from several significant changes, the new Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, ZOO) was reformed in a wide range of details, which raised or shall raise many other questions concerning the interpretation of the new legislation. One such detail can be found in Article 343 of the new ZOO, which, within provisions on contractual liability for damages, stipulates that the person who inflicted the damage shall be exonerated from liability if they prove that the damage was due to vis major. The old Obligations Act prescribed exonerating conditions that were not so burdensome for the debtor in Article 263, because it did not require external, exceptional, and according to at least some interpretations, even unforeseeable circumstances. Prescribing of vis major as an exonerating circumstance, as a matter of principle, suggests that contractual liability is a type of strict liability. In case of a fault liability, it would not make sense to introduce vis major at this point because, from the debtor’s point of view, it is much easier to prove the absence of fault (directly or indirectly), than to prove vis major. On the other hand, provisions on the amount of damages rely upon fault, which could mean that fault remains the condition of liability.

SAŽETAK

U poglavlju se raspravlja o pravnoj prirodi obveznopravnog odnosa između strana raskinutog ugovora i učincima raskida ugovora, a posebno o dopunskom restitucijskom zahtjevu za isplatom kamata. Primjenom poredbenopravne metode primarno se istražuju gledišta austrijskog, švicarskog i njemačkog prava. Argumentira se gledište prema kojemu se u hrvatskom pravu de lege lata ugovorni odnos raskidom preobražava u restitucijski odnos u kojemu su restitucijski zahtjevi ugovorni, a ne kondikcijski zahtjevi. Propituje se opravdanost označavanja restitucijskih kamata iz odredbe čl. 368. st. 5. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) „zateznim“ kamatama i njihovog obračunavanja primjenom zakonskih stopa zateznih kamata iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Predlaže se tumačenje teleološkom redukcijom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema kojemu bi se restitucijske kamate, kao naknada koristi koje je restitucijski dužnik imao od primljenog novca, u razdoblju od dana primitka novca do dana raskida ugovora obračunavale primjenom osnovne kamatne stope iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, bez njezina uvećavanja za tamo propisani broj postotnih poena.

SUMMARY

The chapter discusses the legal nature of the obligation between the parties to a terminated contract and the effects of the termination of a contract, especially the ancillary claim for payment of the restitution interest. The chapter employs the comparative method of legal research and primarily examines the positions of Austrian, Swiss, and German. The chapter argues that the termination of a contract in Croatian law de lege lata transforms the contractual relationship into a restitution relationship between the parties and that the restitution claims are contractual, not claims for unjustified enrichment. Designation of the restitution interest in Art 368(5) of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, ZOO) as ‘default’ interest and its calculation based on the statutory default interest rate prescribed under Art 29(2) ZOO is called into question. The chapter proposes a teleological reduction of Art 29(2) ZOO to the effect that the restitution interest in the period from the day of receipt of money to the day of termination of the contract, as compensation for the benefits that the restitution debtor had from the money received, is calculated based on the basic interest rate, without increasing it by the number of percentage points prescribed under Art 29(2) ZOO.

SAŽETAK

Prilikom razmatranja problema utjecaja promijenjenih okolnosti na obvezne odnose, nastanak instituta clausula rebus sic stantibus u srednjovjekovnom pravu, iako se često spominje, uglavnom je ostao izvan fokusa istraživanja. S obzirom na različite pristupe u definiranju klauzule i njoj srodnih instituta u poredbenom pravu, razvidnom se čini potreba detaljnije analizirati na kojim je temeljima nastala clausula rebus sic se habentibus, odnosno kasnije clausula rebus sic stantibus, kao opći institut obveznog prava. U poglavlju se stoga analizira prva, formativna faza razvoja klauzule u razvijenom srednjem vijeku, s jedne strane u kanonskom pravu, te s druge u civilnom pravu, odnosno kod glosatora i postglosatora. Pritom je proširen krug dosada u literaturi naznačenih djela u kojima su korišteni relevantni rimski tekstovi koji se nalaze u temeljima klauzule te je iznesena teza o izvorištu same fraze i naziva clausula rebus sic se habentibus iz srednjovjekovne dijalektike.

SUMMARY

This chapter investigates the medieval foundations of clausula rebus sic se habentibus, later clausula rebus sic stantibus, as a general institute of the law of obligations. After the introduction, in the first section, the sources of canon law are analysed. It elaborates on the manner in which the authors of Summae Decretorum concentrated on the words non cogitabat from C. 22, q. 2, c. 14 in close connection with the implied condition (tacita condicio), thus inviting the use of the phrase ‘si res in eodem statu manserit’ from D. 46, 3, 38 pr., which was also taken over by Hostiensis, confirming its place in canon law. In the following section, the development of clausula-idea in civil law is discussed. It firstly expounds on the use of the phrase from D. 46, 3, 38 pr. in the works of glossators, Pillius’s Quaestiones Sabbatinae, questions 79 (31) and 35 (77), and Roffredus’ Quaestiones, question 25, in both for the losing side. After that, it elaborates on Azo’s gloss (pervenire) potest to D. 12, 4, 8, in connection with Abelard’s dialectical works, followed by the analysis of Bartolus’ and Baldus’ interpretations and developments of the words, later by Baldus named clausula, rebus sic se habentibus.

SAŽETAK

Kupnja na pokus, kao kupoprodaja kod koje se strane sporazumijevaju da kupac uzima objekt pod uvjetom da ga isproba i utvrdi odgovara li njegovim željama, ima dvojbenu pravnu narav pa je tako upitno je li riječ o odgodnom ili raskidnom uvjetu ili o pravu na raskid ugovora te posljedično hoće li kupčevo izvršavanje prava na odustanak od ugovora djelovati ex tunc ili ex nunc. Preteča kupnje na pokus vidljiva je u institutu rimskog prava pactum displicentiae, o čijoj pravnoj naravi romanisti dvoje, a koji je posredstvom rimske pravne tradicije i općeg prava utjecao na razvoj instituta u građanskom pravu država kontinentalne Europe. U ovom poglavlju analizira se kupnja na pokus, posebice s obzirom na pitanje pravne naravi i učinaka izražavanja zadovoljstva i nezadovoljstva kupca sa stvari. Prvotno se obrađuje pojam i djelovanje preteče kupnje na pokus u klasičnom rimskom pravu kao uglavak pactum displicentiae, zatim slijedi raščlamba pozitivnopravnog instituta u njemačkom i austrijskom građanskom zakoniku, te konačno u hrvatskom obveznom pravu. Posljednji dio poglavlja sadrži komparaciju predmetnog instituta s pravom na jednostrani raskid sklopljenog kupoprodajnog ugovora prema Zakonu o zaštiti potrošača i zaključak autora o pravnoj naravi instituta u hrvatskom pozitivnom pravu.

SUMMARY

Purchase on approval, as a contract where the buyer takes the object under the condition to try it out and to decide whether they approve of it, is of a doubtful legal nature. The question arises as to whether it can be considered as a suspensive or a resolutive condition or a right to terminate the contract, and consequently whether the termination of the contract will have ex tunc or ex nunc effect. The origin of the purchase on approval that influenced the development of the contemporary institute in the continental European states is the Roman law institute pactum displicentiae, on which scholars have similar doubts. This chapter contains an analysis of the legal nature of the institute and the effects of the dissatisfaction of the buyer with the object of the contract. Initially, the concept of pactum displicentiae in the classical Roman law is studied, followed by an analysis of the purchase on approval in the German and Austrian Civil Code, and lastly in the Croatian Obligations Act. The last part contains a comparison of the institute with the right to unilaterally terminate the purchase contract under the Consumer Protection Act and the author’s conclusion on its legal nature in the Croatian positive law.

SAŽETAK

Odredbe o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene iz čl. 464. – 473. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) su iznimka od osnovnih načela obveznog prava kao što su sloboda ugovaranja i dispozitivnost obveznih odnosa, ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu i pacta sunt servanda. Ovo poglavlje objašnjava pretpostavke i učinke toga instituta, povijesne razloge za iznimnost, kao i nestanak potrebe za iznimnošću, osobito nakon što je njegov opseg primjene proširen na kupce trgovce i nakon što je donesen Zakon o potrošačkom kreditiranju. Zaključuje se da bi odredbe ZOO-a o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene trebalo što prije brisati, a do tada, apelira se na sudove da ih primjenjuju što restriktivnije.

SUMMARY

The sales contract with payment in instalments, regulated in Arts 464 – 473 of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, ZOO), is an exception to the basic principles of contract law – party autonomy, party equality and pacta sunt servanda. This chapter examines the prerequisites and effects of such a sales contract, the historical justification of its exceptional nature and the cessation of such justification, especially after it became applicable to undertakings as buyers and after Consumer Credit Act (Zakon o potrošačkom kreditiranju) regulated consumer sale with payment in instalments. The conclusion is reached that Arts 464 – 473 ZOO should be deleted, and, in the meantime, the courts should apply those provisions as restrictively as possible.

SAŽETAK

Nova odredba čl. 97. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (ZPCP) iz 2018. godine normira ugovor o prijevozu putnika, prtljage i robe cestom kao formalan ugovor. Pisana forma pretpostavlja postojanje isprave s potpisima obje strane ovlaštene za zastupanje te bitne sastojke ugovora: naručitelja prijevoza, prijevoznika, cijenu prijevoza i rok plaćanja te relaciju prijevoza. Analiza načina sklapanja ovih ugovora pokazuje da će gotovo svi ugovori o prijevozu putnika i ugovori u domaćem prijevozu robe gdje ugovorna prestacija nije izvršena ili je izvršena manjkavo biti ništetni. Konvalidacija ugovora je moguća ako je ugovor izvršen u cijelosti ili pretežitom dijelu, u kojim slučajevima neće niti doći do spora. Teretni list koji sadrži sve bitne sastojke i potpisan je od obje strane predstavlja pisani ugovor o prijevozu, no putna karta neće moći imati to svojstvo. Ujednačeno tumačenje Konvencije o ugovoru o međunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) na čitavom području primjene, prema kojemu je ugovor o međunarodnom prijevozu robe neformalan ugovor, ima primat pred tumačenjem da se valjanost ugovora procjenjuje prema nacionalnom pravu te se tek na tako utvrđen valjani ugovor primjenjuje CMR. Prema tome, ugovor o međunarodnom prijevozu robe je neformalan, dok je isti ugovor u domaćem prijevozu formalan ugovor. Zbog rizika ništetnosti ugovora odredbu čl. 97. ZPCP-a valja hitno ukinuti i pristupiti kvalitetnom normiranju ugovora o prijevozu cestom.

SUMMARY

In 2018, new Road Transport Act (Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, ZPCP) has been enacted, which in its Article 97, regulates the contract of carriage by road as a formal contract. For the contract to be valid, it must be issued in a written (or digital) form as a single document containing signatures of both parties, as well as essential elements also prescribed by law: carrier, consignor, freight, and time limit for payment, as well as the place of departure and arrival/delivery. The analysis of ways in which those contracts are usually entered into shows that almost all the contracts of carriage of passengers, as well as domestic carriage of goods, will be null and void in all the cases where there was a breach of contract. Convalidation of the contract is possible if the contract has been performed in full or in a major part, in which cases there will be no dispute. Consignment notes containing all the essential elements and signed by both parties can be considered as a formal contract of carriage, but the passenger's ticket could not have the same effect. The uniform interpretation of the Convention on the Contract for the International Carriage of Goods by Road (CMR), according to which the contract of international carriage of goods by road is informal, has priority over the interpretation that the validity of the contract must be ascertained according to the national law and only subsequently the CMR can be applied to such a contract. The contract of international carriage of goods by road is therefore informal, whereas that of national carriage is a formal contract according to the new Croatian ZPCP. Article 97 ZPCP must be abolished with no further delay, and new comprehensive legal regulation of contract of carriage by road must be enacted.

SAŽETAK

U suvremenom pravnom prometu pokroviteljske izjave alternativa su tradicionalnim sredstvima osiguranja na način da, s jedne strane, omogućuju sklapanje glavnog ugovora u situacijama kada se interesne strane ne mogu dogovoriti oko sadržaja osiguranja za obvezu iz tog ugovora. S druge strane, takve izjave pokrovitelju, kao jednoj od interesnih strana u tom poslu, pružaju fleksibilnost i diskreciju vezano za izbor načina i vrijeme ispunjenja obveze iz pokroviteljske izjave. Čvrstim pokroviteljskim izjavama pokrovitelj se stoga obvezuje poduzeti mjere pomaganja radi pribavljanja likvidnosti trećoj osobi kako bi ona bila u stanju uredno ispuniti osiguranu obvezu vjerovniku i primatelju te izjave (njem. Ausstatungsverpflichtung). Radi se o neimenovanom, neformalnom i jednostranoobveznom sui generis ugovoru, u čijem je središtu preuzimanje obveze pokrovitelja o materijalnom pomaganju treće osobe u cilju njezina urednog ispunjenja osigurane obveze primatelju izjave. Izdavanjem izjave nastaje utuživa obveza usmjerena na pribavljanje likvidnosti trećoj osobi, za podmirenje točno određene (pokroviteljskom izjavom osigurane) obveze. Ovo poglavlje obrađuje niz pitanja koja prethodno nisu obrađena u domaćoj pravnoj književnosti kao što je, primjerice, valjanost i utuživost čvrste pokroviteljske izjave, pravni temelj odgovornosti pokrovitelja iz pokroviteljske izjave, prigovori pokrovitelja protiv primateljeva zahtjeva, pitanja vezana za mogućnost i opseg pokroviteljeva regresa prema trećoj osobi te mogućnosti za raskid i opoziv pokroviteljske izjave. Zaključno se namjeravaju posebno obraditi i posebnosti čvrste pokroviteljske izjave upućene neodređenom broju osoba (ad incertas personas) kao jednom od pojavnih oblika takvih izjava u pravnom prometu.

SUMMARY

The issuer of the strong letter of comfort undertakes to provide assistance to the third person aimed at its due performance of a secured obligation to the recipient of the letter. Such letters are usually issued as a result of a compromise in situations where the third party and the recipient are unable to reach an agreement on providing other, more traditional, security instrument (e.g., surety or guarantee). By issuance of such a letter, a contractual relationship qualified as an atypical contract in favour of the third party is created. The third party (the debtor), although not a party to the contractual relationship between the issuer and the recipient of the letter, is regularly affiliated with the issuer of the letter. In such affiliation (e.g., group companies or through the undertaking contract) lies the interest of the recipient to undertake such security for the third party. The chapter focuses on general characteristics of such letters of comfort, but will mainly focus on the issues that have previously not been tackled in the Croatian legal literature. Namely, the issues relating to the validity and the possibility to make a claim against the issuer of such letter, available objections by the issuer of such letter against the recipient, as well as the issues relating to the issuer's reimbursement for the payments made against the third beneficiary (the main debtor). The intent is also to elaborate on particularities relating to the letter of comfort issued towards the unspecified number of recipients (ad incertas personas).

SAŽETAK

Perspektiva koju pružaju dostignute razine razvoja pravne znanosti i pozitivnog prava omogućava, između ostalog, uočavanje tendencija u razvoju kako postojećih, tako i pojavi i oblikovanju novih pravnih disciplina i grana prava. Pravni poredak, kao dio društvenog poretka, dinamična je kategorija jer su njegovi normativni i faktički dijelovi u stalnom kretanju, mijenjanju i uobličavanju. Eklatantan primjer su suvremena pravila koja reguliraju uslužne poslove i koja zbog svojeg sadržaja, značaja i brojnosti tendiraju ne samo ka objedinjavanju, već, ima mišljenja, i postupnom koncipiranju tzv. uslužnog prava (ili prava uslužnih djelatnosti). Cilj nam je na osnovi postojećih, sve brojnijih pravila koja uređuju uslužne poslove, ali i sve češćih znanstvenih i stručnih rasprava na ovu temu, ukazati na neke od mogućih pravaca razvoja u ovoj materiji. U prvoj aproksimaciji može doći do daljnjeg umnožavanja pravnih normi u već postojećim pravnim okvirima, a u drugoj do postupnog objedinjavanja normi i koncipiranja nove grane prava.

SUMMARY

The perspective gained through achievements in the development of the legal science and positive law has enabled us, among other things, to perceive the tendencies of not only the development of the existing branches and elements of law, but also of emerging and shaping of the new ones. Legal order, being a part of social order, is a dynamic category as its normative and factual components are in constant motion: they are continually transformed and reshaped. The striking example of this can be seen in contemporary rules governing service activities: there is a tendency based on the number, contents, and significance of these rules not only to merge them but also, as some indicate, to gradually consolidate them into the so-called services law (or the law of service activities). Our goal is to use the corpus of the existing and ever-increasing rules, as well as a growing number of scientific papers discussing this subject, to point to some of the possible directions that the development of this matter can take. One approximation could bring further multiplication of legal rules within the existing legal framework, whereas the other could include a gradual and moderate unification of rules and the development of a new branch of law.

SAŽETAK

U poglavlju se predstavljaju pravna teorija, sudska praksa i pravno uređenje instituta nasljeđivanja tražbine naknade neimovinske štete u slovenskom i hrvatskom pravu. Prikazuje se i povijesni razvoj tog instituta te poredbenopravno uređenje u podudarnom austrijskom pravu. U novom hrvatskom Zakonu o obveznim odnosima (ZOO) je u odnosu na jugoslavenski Zakon o obveznim odnosima (ZOO/SFRJ) došlo do promjene. Raniji ZOO/SFRJ je propisivao da tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika samo ako je priznata pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom. Međutim, novi ZOO propisuje da tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu. U Sloveniji su odredbe Obligacijskog zakonika koje uređuju nasljeđivanje takvih tražbina nepromijenjene u odnosu na odredbe ZOO/SFRJ, ali je slovenski Ustavni sud odlučio da su odredbe oba zakona neustavne. Ustavni sud je utvrdio da zakonski propis prema kojemu se za nasljeđivanje tražbina naknade neimovinske štete zahtijeva pravomoćna presuda kojom je oštećeniku dodijeljena novčana odšteta može neosnovano razlikovati situacije u kojoj se nađu nasljednici. Povodom toga predstavit će se i moguća rješenja za novo slovensko uređenje.

SUMMARY

This chapter presents the legal theory, case law and legal regulation of the institute of inheritance of immaterial damages claims in the Slovenian and in the Croatian law. Moreover, the historical development of this institute is explained, as well as the comparative regulation with a focus on the Austrian law. In the new Croatian Obligations Act from 2005 (Zakon o obveznim odnosima, ZOO), there was a change from the old Yugoslav one from 1978 (ZOO/SFRJ). The previous law stipulated that an immaterial damages claim should be inherited only if it was recognized by a final judgement or a written agreement. However, ZOO provides that such a claim is inherited if the injured party has filed a written claim or a lawsuit. In Slovenia, the provisions of the Obligations Code governing the inheritance of such claims have remained unchanged since the ZOO/SFRJ, but the Slovenian Constitutional Court decided that the articles of both laws are invalid. The Constitutional Court found that a statutory provision that stipulates that a claim for immaterial damage should be inherited only if it was recognized by a final court decision or a written agreement may unreasonably differentiate between situations in which heirs are found. Concerning the latter, possible solutions for the new Slovenian system are presented.

SAŽETAK

U poglavlju se analiziraju takozvani verzijski zahtjevi hrvatskog prava iz perspektive rimskog prava i rimske pravne tradicije. Riječ je o zahtjevima iz čl. 1118. – 1120. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), kao i njima srodnim čl. 287. Obiteljskog zakona te čl. 1125. ZOO-a. Najprije se analizira actio de in rem verso u rimskom pravu te razvoj verzijskih zahtjeva u njegovoj naknadnoj obradi i recepciji. Predmet analize je i verzijski zahtjev u poredbenom pravu, i to austrijskom i francuskom pravu kao i njima srodnim pravnim sustavima. U kontekstu hrvatskog prava najprije se analizira povijest kodifikacije verzijskih zahtjeva u ZOO-u te najvažniji stavovi s njima u vezi u teoriji. Posebna pažnja posvećuje se sudskoj praksi u području takozvanih verzijskih zahtjeva te se analizira njihova terminološka prisutnost u domaćem pravu kao i različiti primjeri njihove primjene. Pokušava se razjasniti problem njihovog odnosa sa srodnim imovinskopravnim zahtjevima (reivindikacijskim zahtjevom te zahtjevom iz obveznopravne odgovornosti za štetu). Naposljetku se vrednuje prisutnost koncepta rimske actio de in rem verso i njezinih naknadnih varijacija u suvremenom hrvatskom pravu.

SUMMARY

The author analyses actio de in rem verso or actions associated with it in the Croatian law, from the perspective of the Roman law and the Roman legal tradition. That action can be associated with Arts 1118 – 1120 and 1125 of the Croatian Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima), as well as with Art 287 of the Family Act (Obiteljski zakon). The starting point is actio de in rem verso in the Roman law and its development within the Roman legal tradition. Afterwards, actio de in rem verso and its variants in comparative law are analysed, more precisely in the Austrian and the French law and the related systems. Firstly, the history of codification of actio de in rem verso and its variants in the Croatian law is analysed within the context of the Croatian law. The analysis subsequently deals with the most important opinions in theory. A special attention is given to the case law associated with the action and different instances of its application in practice. The author clarifies the relationship between the so-called actio de in rem verso and other closely related actions (such as rei vindicatio or action in tort). Finally, the presence and relevance of the Roman actio de in rem verso and its later variants in the Croatian law is evaluated.

SAŽETAK

Nova Direktiva (EU) 2019/790 o autorskom i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu promijenila je paradigmu odgovornosti u području autorskoga prava za davatelje usluga dijeljenja sadržaja putem interneta. Do njenog donošenja, svi su davatelji usluga informacijskog društva bili isključeni od autorskopravne odgovornosti temeljem odredaba Direktive 2000/31/EZ o elektroničkoj trgovini. Uživali su režim tzv. slobodne luke koji ih je u autorskopravnom kontekstu stavljao izvan obveznopravnog odnosa naspram nositelja prava i krajnjih korisnika. Slijedom novog uređenja na jedinstvenom digitalnom tržištu, davatelji usluga dijeljenja sadržaja putem interneta postaju odgovorni za dijeljenje autorskim pravom zaštićenog sadržaja između krajnjih korisnika. Dužni su stoga urediti odnose s nositeljima prava. S druge strane, krajnji korisnici prestaju biti odgovorni naspram nositelja prava ako djeluju na nekomercijalnoj osnovi. U poglavlju će se istražiti novonastali odnosi u području autorskoga prava na jedinstvenom digitalnom tržištu koji su obveznopravne naravi te mogući načini njihova uređenja na nacionalnim razinama. Riječ je o nekoliko vrsta međusobnih obveznopravnih odnosa različitih dionika djelovanja jedinstvenog digitalnog tržišta koji su ugovorne i izvanugovorne naravi. U tim odnosima, u pravilu, dolazi do kolektivnog pregovaranja i ugovaranja putem asocijacija pravno, interesno ili gospodarski povezanih dionika jedinstvenog digitalnog tržišta. Učinak kolektivnih ugovora proširuje se na članove, ali potencijalno i na nečlanove rečenih asocijacija te time čini ove odnose složenima. Učinak kolektivnih ugovora može dovesti i do izvanugovorne odgovornosti pojedinaca kad kao poslovni model čini uobičajen način uređenja međusobnih odnosa na jedinstvenom digitalnom tržištu kojemu se moraju prilagoditi ili prikloniti svi sudionici na tržištu jer snagom uvjerljivosti izvan pravne sfere širi svoje djelovanje i u pravnu sferu.

SUMMARY

The new Directive (EU) 2019/790 on copyright and related rights in the Digital Single Market has changed the paradigm of copyright liability for online content-sharing service providers. Until its adoption, all information society service providers were excluded from copyright liability under the provisions of the Electronic Commerce Directive 2000/31/EC. They had enjoyed the so-called safe harbour regime which has, in the context of copyright, placed them outside the legal relationship between the right holders and the end users. With the new legal framework of the Digital Single Market, online content-sharing providers are becoming liable for copyright-protected content sharing among the end users. They are therefore required to regulate their relationships with the right holders. The end users, on the other hand, cease to be liable to the right holders if those users act for a non-commercial purpose. This chapter will explore the emerging legal relationships, which are of the law of obligations nature, in the field of copyright in the Digital Single Market and the possible ways of regulating them at the national level. There are several types of both contractual and non-contractual obligations between different stakeholders in the Digital Single Market. These legal relationships, as a rule, are subject to collective bargaining and contracting through organisations of legally, interest wise or economically connected stakeholders in the Digital Single Market. The effect of collective licensing is extended to the members, but potentially also to the non-members of the collective management organisations and thus these legal relationships become more complicated. The collective licensing, as a business model, can also lead to the non-contractual liability of individuals when it is the conventional way of regulating legal relationships in the Digital Single Market, to which all the market participants must adapt or adhere, as the authoritativeness of this business model extends its influence from beyond the legal sphere into the legal sphere.

SAŽETAK

U poglavlju se početno analizira razlog i kontekst donošenja Direktive (EU) 2021/2167 o pružateljima usluge servisiranja kredita i kupcima kredita te se utvrđuje trenutni pravni okvir za rješavanje problema tzv. neprihodonosnih ili loših kredita. Nadalje, u poglavlju se uspoređuje odnos trenutnog uređenja položaja cesionara u „klasičnoj“ cesiji, kako u hrvatskom pravnom poretku, tako i komparativno, s položajem kupca kredita kao potencijalno novim subjektom u obveznopravnim odnosima. Drugi dio poglavlja bavi se analizom i svrsishodnošću uvođenja tzv. pružatelja usluge servisiranja kredita u odnose proizašle iz ugovora o kreditu te se daje kritički osvrt na takvo uređenje. Cilj je poglavlja ukazati na potencijalnu neadekvatnost Direktive (EU) 2021/2167 u odnosu na pravne poretke u koje će morati biti implementirana.

SUMMARY

The chapter first analyses the reasons and the context of enacting the Directive (EU) 2021/2167 on credit servicers and credit purchasers and determines the current legal framework for dealing with the problem of non-performing loans. Furthermore, the chapter compares the current regulation of assignees in ‘classical’ assignments, in the Croatian legal system and comparatively, with the position of the credit purchaser as potentially new subjects in obligation relations. The second section of the chapter deals with the analysis and expediency of introducing the credit servicers into the relations that arose from credit agreements and a critical review of the proposed regulation is provided. The chapter was intended to point out a potential inadequacy of the Directive (EU) 2021/2167 in relation to the legal systems in which it will have to be implemented.

SAŽETAK

U poglavlju se raspravlja o mogućnostima uvođenja elektroničke zadužnice u hrvatsko pravo na već postojećim temeljima koji su postavljeni 2012. godine, uvođenjem Registra zadužnica i bjanko zadužnica. Analizira se pozitivnopravno uređenje zadužnice kako bi se izveli opći zaključci o temeljnim karakteristikama i funkcijama pravnog instituta. Potom se izlaže konceptualni okvir za uvođenje elektroničke zadužnice temeljen na tehnologiji registracije prava i pravnih odnosa i elektroničkoj komunikaciji putem korisničkog sučelja. S pravnog aspekta, u poglavlju se preispituje svrha koja se kod zadužnice postiže propisivanjem zahtjeva za pisanim oblikom, vlastoručnim potpisom, jedinstvenošću isprave, posjedovanjem isprave, javnobilježničkom potvrdom i ovjerom potpisa, te se analiziraju funkcionalni ekvivalenti pogodni za ostvarenje navedene svrhe u elektroničkom okruženju. Naposljetku, iznose se prednosti koje bi se u praksi mogle ostvariti u transakcijama s elektroničkom zadužnicom u odnosu na transakcije s tradicionalnom papirnatom zadužnicom, kako bi se uopće opravdala potreba za uvođenjem elektroničke zadužnice. U poglavlju se daje odgovor na pitanja u kojoj mjeri postojeća tehnološka i pravna infrastruktura podržava koncept elektroničke zadužnice, a u kojoj su mjeri potrebne intervencije i kakve su intervencije potrebne te treba li uopće razmatrati uvođenje elektroničke zadužnice i iz kojeg razloga.

SUMMARY

The chapter discusses the possibility of introducing electronic executory debentures in the Croatian law based on the existing foundations, which were set up in 2012, by introducing the Register of Executory Debentures and Blank Executory Debentures. Positive rules on executory debentures are analysed with an aim to draw general conclusions about the fundamental characteristics and functions of the legal institute. The conceptual framework, based on the technology of registration of rights and electronic communications, the implementation of the electronic executory debenture is subsequently introduced. From the legal standpoint, the chapter examines the purpose achieved by prescribing legal requirements for written form, handwritten signature, document uniqueness, possession over document, notarization and legalization of signatures and analyses functional equivalents suitable for achieving the same results in an electronic environment. Finally, advantages and disadvantages connected to the practical use of electronic executory are elaborated. The chapter aims to answer whether the existing technological and legal infrastructure supports the concept of electronic executory debenture and whether there is a practical need to even consider the implementation of electronic executory debenture into the legal system.

SAŽETAK

U poglavlju se analizira pojam i način funkcioniranja tzv. pametnih ugovora te se kroz primjere iz prakse prikazuju neka od područja u kojima bi se oni mogli koristiti. Posebno se objašnjava blockchain tehnologija budući da je ona omogućila širu primjenu pametnih ugovora te i dalje ostavlja prostora za njihov budući razvoj u kreditnom, građevinskom i drugim sektorima. Posebna pozornost posvećena je ključnim svojstvima i pravnoj kategorizaciji pametnih ugovora te pravnim pitanjima zlouporabe i grešaka u sustavu. Kako je razvoj tzv. pametnih ugovora tek u svojim začecima, mnogi problemi za predmetna pitanja i dalje nisu riješeni. Stoga poglavlje kritički analizira postojeći pravni okvir u Republici Hrvatskoj i daje konkretne sugestije za implementaciju pravne regulative pametnih ugovora u domaćem zakonodavstvu. Autori zaključuju da se pametni ugovori moraju regulirati u skladu s njihovom svrhom i oblikom. Pritom je izrazito bitno uzeti u obzir razliku između pametnih ugovora utemeljenih na javnom sustavu i onih utemeljenih na privatnom ili hibridnom sustavu. Također je bitno uzeti u obzir i pravnu kategorizaciju pametnih ugovora koji uglavnom predstavljaju sredstvo izvršenja ugovorne obveze, ali iznimno i determiniraju sam sadržaj ugovora.

SUMMARY

This chapter defines the term and structure of ‘smart contract’. In this context, blockchain technology is explained, as it is essential for a future expansion of smart contract solutions, especially in sectors like insurance, construction, and lending, to name a few. Key characteristics and the legal categorisation of smart contracts are especially meticulously elaborated due to their relevance for future regulation. Furthermore, this chapter investigates the dangers concerning smart contracts, like cyber-crime or programming flaws and critically analyses the existing legal framework in Croatia in order to give concrete suggestions regarding the implementation of effective regulatory mechanisms. Here the authors conclude that smart contracts must be regulated in a manner that takes into account their purpose and form. It is essential to consider whether a smart contract is based on an entirely public system or whether it is based on a private or hybrid system. Furthermore, a key factor is the categorisation of a smart contract from the legal standpoint, as smart contracts in most cases will be means of execution of a contract, but in some cases, they will represent the content of the contract itself and thus must be regulated accordingly.