Sažetak

Članak 235. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) govori o zastoju zastare između pojedinih fizičkih osoba tako da navodi da zastara ne teče između bračnih drugova, roditelja i djece, štićenika i njegova skrbnika te osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici. Te odredbe evidentno se ne odnose na trgovačko pravo i poslovanje, ali upravo ovdje postoji potreba da se njihova primjena putem sudske prakse prilagodi potrebama trgovačkog prava, a poželjne su i zakonske izmjene, odnosno dopune. Naime, vidljivo je da ZOO polazi od toga da ne postoji potreba da zastarni rok teče u razdoblju u kojemu između pojedinih osoba postoji bliska uzajamna veza. Odredbe čl. 235. ZOO-a potrebno je primijeniti i na pravne osobe, a u razdoblju dok one vode pregovore u dobroj vjeri i u skladu s dobrim poslovnim običajima nastoje dogovorno riješiti neko sporno pravno ili činjenično pitanje. Takva primjena odredaba čl. 235. ZOO-a analogijom i na trgovačke ugovore opravdana je načelom savjesnosti i poštenja.

Ključne riječi: zastara, zastoj zastare, prigovor zastare, trgovački ugovori, načelo savjesnosti i poštenja, Treu und Glauben.

Summary

Article 235 of the Croatian Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, ZOO) addresses the suspension of prescription between specific natural persons, stating that the prescription shall not run between spouses, between parents and children, between a ward and their guardian, as well as between persons living in a civil union. These provisions obviously do not apply to commercial law and business, but it is right here that there is a strong need to adapt the application of these provisions to the requirements of commercial law through case law, as well as to make desirable amendments to the ZOO. Clearly, the underlying idea is that there is no need for a prescription to run during a period in which there is a close relationship between individuals. The provisions of Art 235 ZOO should likewise be applied to legal persons in the period when they are negotiating in good faith, as well as when they are trying to reach an agreement on a disputable legal or factual issue in accordance with good business practices. Such application by analogy of the provisions of Art 235 ZOO to commercial contracts is justified by the principle of good faith.

Keywords: prescription, suspension of prescription, invocation of prescription, commercial contracts, good faith principle, Treu und Glauben.

Cijelo poglavlje

Cijelo poglavlje dostupno je za preuzimanje ovdje (PDF).

Full chapter

The entire chapter is available for download here (PDF).

Bibliography

Ebke W. F. i Steinhauer B. M., „The Doctrine of Good Faith in German Contract Law“, u: Beatson J. i Friedmann D. (ur.), Good Faith and Fault in Contract Law (Clarendon Press, 1995.)

Goldštajn A. i Triva S., Međunarodna trgovačka arbitraža (Informator, 1987.)

Lando O. i dr. (ur.), Principles of European Contract Law: Part III (Kluwer Law International, 2003.)

Zimmermann R. i Whittaker S. (ur.), Good Faith in European Contract Law (Cambridge University Press, 2000.)

Autor

Mr. sc. Radovan Dobronić, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Prijedlog citiranja (OSCOLA, 4. izd.)

Radovan Dobronić, "Zastoj zastare u trgovačkim ugovorima", u: Ivan Tot i Zvonimir Slakoper (ur.), Hrvatsko obvezno pravo u poredbenopravnom kontekstu: Petnaest godina Zakona o obveznim odnosima (Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2022.), 149-162.

Cite this chapter (OSCOLA, 4th edn.)

Radovan Dobronić, 'Zastoj zastare u trgovačkim ugovorima' in Ivan Tot and Zvonimir Slakoper (eds), Hrvatsko obvezno pravo u poredbenopravnom kontekstu: Petnaest godina Zakona o obveznim odnosima (Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2022), 149-162.